Jozo Kljaković

Jozo Kljaković rođen je u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić).^[3] U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje je usporedno učio slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču.^[4] U Zagreb je došao nakon Beča, te je učio slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu.^[3] Zatim je otišao na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. godine bio je u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira učio fresko slikarstvo.

Od 1912. do 1915. godine živio je u Srbiji.^[4] Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, pobjegao je u Srbiju gdje se zaposlio kao nastavnik crtanja, te je u tom svojstvu radio u Zaječaru i Negotinu.^[3] Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze Kljaković je preko Soluna pobjegao u Marseille, te je kasnije otišao u Pariz a potom u Ženevu, gdje je živio od 1916. do 1918. godine^[4] i gdje je dočekao kraj rata.^[3]

Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede, te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja.^[4] Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.^[3]

Drugi svjetski rat zatekao ga je u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku, te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.^[3] Jedno vrijeme proveo je u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem, a zatim je bio u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića.^[3] Na Biennalu njegovo platno Bičevanje doživljava veliki uspjeh.^[5] Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostao je u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.^[6]

Nakon Drugoga svjetskog rata ostao je u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, te zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, otišao je, 1947. godine, u Buenos Aires.^[3] U Rim se vratio 1958. godine gdje je naslikao poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vratio 1968. godine, te je godinu dana nakon povratka umro.

Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu.^[7]

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja (s desne strane), 3. listopada 1969. godine.^[8][9] Godinu i pol dana nakon pokopa, 15. travnja 1970. godine, njegovi zemni ostatci preneseni su u grobnicu sjeverne arkade broj 51.^[9] Plaketu Joze Kljakovića na tom grobnom mjestu izradio je akademski kipar Željko Janeš.^[9]

Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi).^[10] U Rimu za svojih boravaka naslikao je nekoliko slika za Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i rektora Đuru Kokšu. U Zavodu je sačuvano šest njegovih umjetničkih slika koje su sve naslikane u tehnici ulja na platnu i religioznoga su karaktera: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) iKardinal Alojzije Stepinac (1964.).^[11]

Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji.^[12] U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953. – 1955., 1960., 1962. – 1963.) te s likovnim prilozima.^[8] Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika.^[10] Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.^[8]

U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima^[12] a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.^[13]

• U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Zagreb, 1992.,^[14] 2. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
• Mapa reprodukcija, (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.
• Krvavi val: isječak iz suvremenog života, (autobiografski roman), Naklada autorovih prijatelja, Rim, 1961. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)^[15]
• Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
• Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
• Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2014.
• Politički tekstovi i polemike, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2015.^[16]
• Perturbatori javnoga poretka, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2018.

• 1925.: Grand prix za freske i vitraje (Međunarodna izložba dekorativne umjetnosti u Parizu).
• 1928.: I. nagrada. (suautor Augustinčićeva Spomenika palim Šumadincima u Kragujevcu).
• 1937.: I. nagrada, Novi Sad. (s Vanjom Radaušem)

• U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića.^[17] Zbirka ima 1151 predmet: umjetnine (ulja na platnu, crteži i skulpture), namještaj, knjige i ostala građa, a 1983. godine predana je na upravljanje Centru za likovni odgoj Grada Zagreba.^[17]
• Godine 2009. snimljen je dokumentarni film Jozo Kljaković, djelo hrvatske redateljice i scenaristice Milke Barišić.^[18]

• Hrvatski leksikon, I. svezak (A-K), Zagreb, 1996.

• Dukić, Josip. Život i rad Joze Kljakovića izvan Hrvatske (1943. – 1968.) // Tusculum, sv. 1., br. 1. (2008.), str. 181. – 198. (Hrčak)
• Dukić, Josip. Dvije epizode iz života Joze Kljakovića. “Jugoslavenska faza” i kontroverzni članak “Hrvati na II. vatikanskom koncilu” // Crkva u svijetu, sv. 46., br. 1. (2011.), str. 96. – 119. (Hrčak)
• Dukić, Josip. Umjetnička ostvarenja Joze Kljakovića u Zavodu sv. Jeronima, Studia croatica
• Jozo Kljaković. Solin, 10. ožujka 1889. - Zagreb, 1. listopada 1969., Darko Žubrinić, 2014., croatianhistory.net
• Neva Lukić, Više slikarevih lica, Vijenac, broj 414, 14. siječnja 2010.
• Magicus.info: Jozo Kljaković hrvatski slikar