Judith A. Reisman

Rođena je kao Judith Ann Gelernter 1935. godine u Newarku (New Jersey). S majčine strane obitelj joj je ruskog, a s očeve strane njemačkog podrijetla, njezini su djedovi pobjegli pred progonstvom u Europi i pripadala je drugoj generaciji američkih židova. Njezin otac Matthew rođen je u Massachusettsu, a majka Ada u New Jerseyu. Bili su vlasnici "Matthew's Sea Fooda" koji su razvili u uspješan riblji posao u Irvingtonu (New Jersey). Roditelji su vjerovali u raširenu propagandu savršenog novog svijeta pod socijalizmom ili komunizmom. Odrastala je prema njezinim riječima u sigurnosti, sve do 1966. kad je njezina desetogodišnja kćer bila zlostavljana od trinaestogodišnjeg obiteljskog prijatelja kojeg je obitelj obožavala i vjerovala mu. Dječak je nekoliko tjedana kasnije napustio zemlju kad se saznalo da je njezina kći bila jedno u nizu djece koje je silovao, uključujući i vlastitog mlađeg brata. Dječak je govorio da je znao da će se njezinoj kćeri svidjeti što joj radi, jer da on to zna iz očevog Playboya.^[4] Nakon seksualnog zlostavljanja njena silovana kći zapada u tešku depresiju i petnaest godina kasnije umire od moždane aneurizme.^[5]

Početkom 1970-ih godina zarađivala je pišući i pjevajući pjesme za djecu i bila je producentica video spotova za "Captain Kangaroo”, popularni i najdugovječniji dječji televizijski program u Sjedinjenim Državama. Nakon što je dobila molbu da bi u svojim produkcijama trebala ubrzati tempo i time se natjecala brzom akcijom u crtanim filmovima koje emitiraju ostale televizijske postaje, odlučila je napustiti posao za televiziju i vratiti se na fakultet i specijalizirati utjecaj masovnih medija. S iskustvom umjetničkog rada u muzeju i televiziji upisala je Sveučilište Case Western Reserve u Clevelandu s ciljem postizanja doktorata, studirala utjecaj televizije i tada otkrila da je već 1972. bila dokazano negativno djelovanje televizije u izvješćima američkog ministarstva zdravstva o nasilju na televiziji.^[4]

Nakon jeruzalemske konferencije, na kojoj je prema njezinim riječima shvatila “da cjelokupno dotadašnje područje istraživanja spolnosti počiva na Kinseyevom modelu ljudske seksualnosti”, pozvao ju je američki odjel za pravosuđe, mlade i prevenciju delikvencije (“U.S. Department of Justice, Juvenile Justice and Delinquency Prevention”) da se vrati u SAD i postavljena je kao profesorica istraživač na američkom sveučilištu s ciljem istraživanja Kinseyeve uloge u spolnom zlostavljanju djece i povezanosti dječjeg pojavljivanja u mainstream pornografiji, Playboyu, Penthouseu i Hustleru.^[4]

Nakon kongresa Britanskog psihološkog društva u Londonu 1977. pročitala je knjigu Edwarda Brechera, “The Sex Researchers” nakon koje je ostala zaprepaštena Kinseyevim uvrštavanjem u svoju knjigu seksualnih eksperimenata^[6] i prihvaćanjem takvih eksperimenata kao istraživačke metodologije, te je zatim provjerila istinitost citiranih tvrdnji u Kinseyevom izvorniku, gdje su se djeca promatrala kao seksualna bića. U ožujku 1981. dobila je pismeni odgovor Paula Gebharda, Kinseyevog suautora, nasljednika i ravnatelja u Kinseyevom institutu, koji joj je odgovorio u svezi tablica 30-34 Kinseyevog izvještaja Sexual Behavior in the Human Male^[7][8] da se do podataka o djeci došlo od roditelja, školskih nastavnika i pedofila i da su neki od muškaraca koristili “ručne i oralne tehnike” kako bi zabilježili koliko orgazama novorođenčad i djeca mogu postići u određenom vremenskom razdoblju. Kinsey je, naime, u svom djelu svrstao slučajeve u kategorije na temelju intenziteta doživljavanja orgazma, od isključivo genitalnih reakcija do ekstremno jakih reakcija kao što je gubljenje svijesti, vikanje, krici, konvulzije.^[9] Judith Reisman drži da je ova posljednja kategorija posebno problematična jer po njenom mišljenju ne opisuje orgazme već pravo fizičko mučenje djece.^[10][11][12] Kasnije se ispostavilo da podatci o djeci priozlaze iz dnevnika jednog jedinog pedofila koji je svoja zlodjela bilježio u svoj dnevnik i te iste podatke dao Kinseyu, koji ih je pak uvrstio u svoj znanstveni rad i krivo ih prikazao kao da proizlaze iz više izvora.^[13]

Bivša je profesorica na American Universityju i Sveučilištu u Haifi. Predsjednica je 1998. organizacije Restoring Social Virtue & Purity to America. Reisman je istaknuta protivnica radova seksologa Alfreda Charlesa Kinseyja i kritičarka pornografije. Piše za kršćanske časopise kao primjerice Salvo. Dr. sc. Judith Reisman u svojem se radu fokusirala na pandemiju pornografije, njezin utjecaj na muškarce, žene i djecu te na djelo dr. Alfreda Kinseyja i njegova seksološka istraživanja čime se bavi četrdesetak godina.^[3]

Reisman tvrdi da postoji mogućnost da je homoseksualni pokret u Njemačkoj pomogao u usponu nacističke stranke i holokausta.^[14] Potvrđuje teoriju iz knjige Pink svastika i na njoj razrađuje svoje stajalište, da se skupine koje se bore za spolnu i rodnu ravnopravnost mogu usporediti s Hitlerovom mladeži.^[14][15]

Neki njeni osporavatelji optužuju je za banaliziranje ili negiranje holokausta, što ona oštro demantira. Za vrijeme Drugog svjetskog rata njezina je cijela obitelj, kako uža tako i šira, stradala u holokaustu^[14] (veći dio u samom Auschwitzu).^[16]

Reisman zastupa mišljenje, da je apstinencija od seksa jedini dobar seksualni odgoj i isključuje sve druge vrste seksualnog i zdravstvenog obrazovanja, osobito u pogledu sigurnog seksa i kontracepcije. Ova vrsta seksualnog obrazovanja promiče seksualnu apstinenciju do braka i protivi se korištenju kontracepcije.^[15]

Judith Reisman optužuje Kinseyja za pedofiliju i seksualno zlostavljanje djece za znanstvene svrhe.^[17]

Judith Reisman bila je u posjetu Hrvatskoj 2013., te je održala niz javnih tribina u hrvatskim gradovima,^[18][19] na sveučilištima^[20] i u Hrvatskom saboru^[21] u kojima je iznijela svoja stajališta, osudivši pri tome uvođenje zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj u dijelu koji se odnosi na spolnost. Tom je prilikom bila kritizirana od neistomišljenika i dijela medija, koji su joj spočitavali banaliziranje holokausta, i neznanstvenost njenih teza i radova.^[22] Reisman je odbacila napade tvrdnjom da je gotovo cijela njena obitelj stradala u holokaustu.^[23]

• Images of Children, Crime and Violence in Playboy, Penthouse, and Hustler (Lafayette: Huntington House Publishers, 1986.), ISBN 9780910311571
• Kinsey, Sex, and Fraud: The Indoctrination of a People (koautori: Edward W. Eichel, J. Gordon Muir i J. H. Court; Lafayette: Huntington House Publishers, 1990.), ISBN 9780910311205
• Soft Porn Plays Hardball (Lafayette: Huntington House Publishers, 1991.), ISBN 9780910311922
• Kinsey: Crimes and Consequences - The Red Queen and the Grand Scheme (Arlington: The Institute for Media Education, 1998.), ISBN 9780966662405
• Kinsey's Attic: The Shocking Story of How One Man's Sexual Pathology Changed the World, (Cumberland House Publishing, 2006.) ISBN 978-1-58182-460-5
• Sexual Sabotage: How One Mad Scientist Unleashed a Plague of Corruption and Contagion on America, (WND Books, 2010.) ISBN 978-1-935071-85-3 (hrv. izd. Seksualna sabotaža: kako je jedan umobolni znanstvenik pokrenuo pošast izopačenosti i spolnih bolesti u Americi, prijevod: Neđeljka Batinović, Naklada Benedikta, Zagreb, 2014.)^[25]

• 2013.: Medalja Grada Zagreba, za doprinos razvoju tolerancije, uručio gradonačelnik Milan Bandić.^[26]

• Katolički pogled na kontracepciju
• Homofobija
• Progon LGBT osoba u nacističkoj Njemačkoj

• (engl.) Službena stranica