Deklinacija (gramatika)

Deklinacija (latinski: declinatio, od grčkog ϰλίσıς: nagib, savijanje, otklon[1]) ili sklanjanje je termin iz gramatike, za mijenjanje riječi po padežima. U srpskohrvatskom jeziku se mijenjaju imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi.

Deklinacija
Declinatio
Knjiga Didima Slijepog iz 4. vijeka
Knjiga Didima Slijepog iz 4. vijeka
Knjiga Didima Slijepog iz 4. vijeka

Kod svih flektivnih ili aglutinativnih jezika, deklinacija se vrši po broju, rodu i padežu, i eventualno po kategoriji živo / neživo, zbog označavanja njihove uloge u rečenici i njihovih veza s ostalim riječima, tako da se mjenja osnova i sufiks imenskih riječi.[1]

Deklinacija je kao pojam prvo uvedena u starogrčki radi opisivanja odgovarajućih pojava, nakon tog je preuzeta u latinski, a od pojave humanizma naovamo, je uz veće ili manje modifikacije, prihvaćena i kod drugih jezika različitih jezičnih porodica. Prema završetku osnove - deklinacija se dijeli na vokalnu i konsonantsku sa raznim podvrstama, a po vrstama dekliniranih riječi na imensku, zamjeničku i pridjevsku.[1]

Kod aglutinativnih jezika kakav je turski, deklinacija se vrši promjenom sufiksa, koji se daju jasno odjeliti od osnove, i koji su isti za sve imenice, zbog tog on ima samo jednu pravilnu deklinaciju.[1]

Naučna disciplina koja se među ostalim stvarima bavi i deklinacijom zove se morfologija.

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Deklinacija (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 03. 01. 2018. 

Vanjske veze

uredi