Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски 2024
Srpskohrvatski / СрпскохрватскиDeutschEnglish

UEFA Euro

(Preusmjereno sa stranice Europsko prvenstvo u nogometu)

UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjecanja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.

UEFA Euro
UEFA European Championship
Općenito
Utemeljeno1960.
RegijaEuropa (UEFA)
Broj momčadi24 (završnica)
Aktualni prvak Italija (drugi naslov)
Najuspješnija momčad Njemačka
Španija
(tri naslova)

Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imali su pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada ne i obvezu, dok je natjecanje bilo aktivno.[1]

Dosad je održano petnaest izdanja Eura, na kojima je titule prvaka osvajalo ukupno deset različitih zemalja: Njemačka i Španjolska su osvojile tri prvenstva, Francuska dva, dok su jedan naslov osvojili Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Nizozemska, Danska, Italija, Grčka i Portugal. Španjolska je jedina reprezentacija u historiji turnira koja je uzastopno osvajala naslove prvaka, ostvarivši to 2008. i 2012. godine. UEFA Euro je drugo najgledanije nogometno natjecanje u svijetu, odmah iza Svjetskog prvenstva.[2]

Posljednje prvenstvo održano je 2021. godine u nekoliko europskih zemalja, a pobjednik je bila Italija, koja je nakon jedanaesteraca pobijedila Englesku u finalu u Londonu. Treće mjesto podijelile su Danska i Španjolska. Sljedeće prvenstvo održat će se 2024. godine u Njemačkoj.

Historija

uredi

Počeci

uredi
Prikaz najboljih rezultata sudionica Eura na mapi

Ideju o paneuropskom nogometnom natjecanju prvi je predložio Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. godine, međutim ideja je krenula u realizaciju tek 1958. godine, tri godine nakon Delaunayjeve smrti;[3][4] trofej pobjednika Eura bit će nazvan u njegovu čast.[5] Prvi turnir, Europski kup nacija, organiziran je 1960. godine u Francuskoj, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije, od njih 17 koje su sudjelovale u kvalifikacijskom procesu.[6] Prvak je te godine bio Sovjetski Savez, koji je u napetom finalu u Parizu pobijedio SFR Jugoslaviju 2:1.[7] Interesantno je kako se Sovjetski Savez plasirao za završnicu tek kad je Španjolska odbila igrati protiv njih zbog političkih razloga.[8] Zanimljivo je također primijetiti kako na turniru nisu sudjelovale ni tadašnje velesile poput Engleske, Zapadne Njemačke, Nizozemske ili Italije.[9]

Sljedeći turnir održao se 1964. godine u Španjolskoj, a na njemu je, u kvalifikacijskom ciklusu, sudjelovalo čak 29 reprezentacija;[10] Zapadna Njemačka ponovo nije sudjelovala, dok se Grčka povukla nakon što su izvučeni s Albanijom, s kojom su još službeno bili u ratu.[11] U finalu, na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, domaćin Španjolska pobijedila je branitelje naslova, Sovjetski Savez, rezultatom 2:1.[12]

Format je ostao identičan i za turnir 1968. godine, čiji je domaćin, ali i pobjednik, bila Italija.[13][14] Ovaj turnir specifičan je zbog dvije situacije koje su se tada dogodile prvi i jedini put u historiji Eura - (1) polufinalna utakmica između Italije i Sovjetskog Saveza odlučena je bacanjem novčića;[15] a (2) došlo je i do ponavljanja finalne utakmice između Italije i SFR Jugoslavije, nakon što je prva završila rezultazom 1:1.[16] Italija je u ponovljenoj utakmici slavila s 2:0.[17] Kvalifikacijama za ovaj turnir pristupila je 31 zemlja, što je bio dokaz rasta njegove popularnosti.[18]

Zapadna Njemačka je postala prvak u Belgiji 1972. godine, nakon što je na Heyselu porazila Sovjetski Savez rezultatom 3:0 u finalu četvrtog Eura; golove u briselskom finalu postigli su Gerd Müller (2) i Herbert Wimmer.[19] Ispostavilo se kako je ovaj turnir bio uvod u naredna događanja u nogometnom svijetu, s obzirom da je predstavio zapadnonjemačku reprezentaciju koja će postati svjetski prvak 1974. godine.[20][21]

Turnir održan 1976. godine u SFR Jugoslaviji bio je posljednji na kojemu su sudjelovale samo četiri ekipe i za kojega se i domaćin morao kvalificirati. U finalu je Čehoslovačka porazila Zapadnu Njemačku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, koji su premijerno uvedeni upravo na ovom turniru. Nakon sedam uspješnih izvođenja, Uli Hoeneß je promašio za Zapadnu Njemačku, što je značilo da je Antonín Panenka imao priliku postići pobjedonosni jedanaesterac. Potkopavši loptu,[22] Panenka je postigao moguće najpoznatiji penal u historiji i osigurao Čehoslovačkoj pobjedu rezultatom 5:3.[23]

Proširenje na 8 momčadi

uredi

Kada je Italija 1980. godine ponovno dobila domaćinstvo, turnir je proširen s četiri na osam reprezentacija. Turnir se igrao kroz dvije grupe, pobjednici kojih bi išli u finale, a drugoplasirani u borbu za treće mjesto.[24] Prvak je po drugi puta postala Zapadna Njemačka, koja je na Olimpicu u Rimu pobijedila Belgiju rezultatom 2:1; golove je postigao Horst Hrubesch.[25] Hrubesch je rano donio vodstvo Njemačkoj, nakon čega je René Vandereycken izjednačio iz jedanaesterca u drugom poluvremenu. Dvije minute prije kraja utakmice, Hrubesch je zabio glavom nakon kornera što ga je izveo Karl-Heinz Rummenigge, osiguravši tako Njemačkoj drugi naslov prvaka Europe.[26]

Francuska je, kao domaćin, prvi puta osvojila Euro 1984. godine, kada je njihov kapetan Michel Platini postigao 9 golova u samo 5 utakmica, uključujući i prvi gol u finalnoj pobjedi protiv Španjolske 2:0.[27][28] Format natjecajnja nanovo je promijenjen - umjesto sustava iz 1980. godine, dvije najbolje reprezentacije iz grupne faze išle su u polufinale, odakle su pobjednice išle u finale; ukinuta je i utakmica za treće mjesto.[29]

Turnir 1988. organizirala je Zapadna Njemačka, međutim izgubila je u polufinalu od rivala Nizozemske 2:1, što je izazvalo burne proslave u toj zemlji.[30][31] Nizozemska je u finalu svladala Sovjetski Savez 2:0 na Olympiastadionu u Münchenu,[32] u utakmici u kojoj je Marco van Basten iz voleja postigao jedan od najboljih golova u historiji nogometa.[33]

UEFA Euro 1992. godine održan je u Švedskoj, a osvojila ga je Danska, koja je izborila nastup tek nakon što je UEFA zabranila Jugoslaviji da sudjeluje jer su neke zemlje članice SFR Jugoslavije bile u ratu.[34][35] Danci su u polufinalu izbacili branitelje naslova, Nizozemce, nakon jedanaesteraca,[36] da bi u finalu s 2:0 pobijedili Njemačku, tadašnje svjetske prvake.[37] Ovo je bio prvi veliki turnir na kojemu se natjecala ujedinjena Njemačka te jedan od prvih velikih turnira na kojima su na leđima dresova bila otisnuta imena igrača.

Proširenje na 16 momčadi

uredi

Engleska je 1996. godine bila domaćin prvenstva na kojemu je broj reprezentacija s osam povećan na 16.[38] Domaćini su, u reprizi polufinala Svjetskog prvenstva 1990., ispali od Njemačke, nakon jedanaesteraca,[39] koja će u finalu svladati novoformiranu Češku 2:1 i to zahvaljujući prvom zlatnom golu na nekom velikom turniru, a kojega je postigao Oliver Bierhoff.[40][41] Bio je ovo prvi naslov Njemačke kao ujedinjene zemlje.

Sljedeći turnir bio je prvi kojeg su zajednički organizirale dvije zemlje, Belgija i Nizozemska.[42] Tadašnji svjetski prvak, Francuska, bila je favorit za osvajanje Eura, što im je pošlo za rukom nakon što su pobijedili Italiju 2:1 u produžecima; Francuska je gubila 1:0, ali se vratila Wiltordovim golom u posljednjoj minuti te pobijedila golom Davida Trezegueta. Francuska je tako spojila naslov svjetskog i europskog prvaka.[43]

Kao što je bio slučaj s Danskom 1992., UEFA Euro 2004. u Portugalu je donio veliko iznenašenje - Grčka, koja se dotad samo dva puta kvalificirala za veliko natjecanje (Euro 1980. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pobijedila je domaćine, Portugal, golom Angelosa Charisteasa na turniru na kojemu su im izgledi za osvajanje bili gotovo nikakvi.[44] Na svom putu do senzacionalne pobjede, Grčka je izbacila branitelje naslova, Francusku,[45] te Češku uz pomoć srebrnog gola,[46][47] pravila koje je bilo uvedeno kao zamjena za zlatni gol dok i samo nije ukinuto nedugo nakon ovog turnira.[48]

Euro 2008. godine, kojeg su zajednički organizirale Austrija i Švicarska, bio je drugi turnir organiziran od strane dvije zemlje i prvi na kojemu je dodijeljen novi trofej.[49] Turnir se igrao od 7. do 29. lipnja, a u finalu si igrale Njemačka i Španjolska.[50][51] Španjolska je pobijedila golom Fernanda Torresa u 33. minuti, osvojivši tako svoje drugo prvenstvo nakon 1964. godine; osvajanje je izazvalo veliko slavlje u Španjolskoj.[52] Španjolska je s 12 golova bila momčad s najviše postignutih golova, David Villa je bio najbolji strijelac, a Xavi najbolji igrač turnira, dok je čak devet španjolskih igrača bilo u najboljoj momčadi turnira.

Turnir 2012. godine su zajednički organizirale Poljska i Ukrajina, što je bio treći slučaj dvostrukog domaćinstva i prvi uzastopni.[53] Španjolska je u finalu s 4:0 pobijedila Italiju, postavši tako prva zemlja koja je uspješno obranila titulu prvaka Europe i prva koja je osvojila tri velika natjecanja za redom (Euro 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Euro 2012.).[54] Postigavši treći gol protiv Italije, Fernando Torres je postao prvi igrač koji je postigao gol u dva finala UEFA Eura. Uz to, Torres je bio najbolji strijelac turnira zajedno s Balotellijem, Dzagojevim, Gómezom, Mandžukićem i Cristianom Ronaldom, iako je na turniru korišten kao zamjena.

Proširenje na 24 momčadi

uredi

UEFA je odlučila kako će se za turnir 2016. godine u Francuskoj broj reprezentacija povećati na 24;[55] odluka je donesena u rujnu 2008. godine,[56] a incirali su ju savezi Škotske i Irske.[57] Prvenstvo u Francuskoj bilo je treće u toj zemlji, čime je Francuska postala prva zemlja koja je tri puta bila domaćin UEFA Eura. U finalu je Portugal porazio domaćina Francusku nakon produžetaka i tako po prvi puta postao europski prvak.

Što se Eura 2020. tiče, iako su postojale preliminarne kandidature Turske, Irske/Škotske i Azerbajdžana/Gruzije, UEFA je objavila kako će taj turnir biti paneuropski, odnosno kako će se utakmice igrati u različitim gradovima diljem Europe, s tim da će se finalna faza igrati na Wembleyju u Londonu.

Trofej

uredi
Trofej UEFA Eura tokom turnira 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini.

Pobjednik UEFA Eura dobiva trofej Henrija Delaunayja, nazvan u čast UEFA-inog glavnog tajnika i začetnika ideje europskog nogometnog prvenstva. Kako je Henri Delaunay umro pet godina prije prvog turnira 1960. godine, njegov sin Pierre je bio zadužen za dizajniranje trofeja.[58] Od prvog turnira, trofej se predaje u posjed pobjedničkoj ekipi na period od četiri godine, odnosno do sljedećeg izdanja natjecanja.

Za turnir 2008. godine, trofej Henrija Delaunayja je povećan, pošto je stara verzija bila u sjeni drugih UEFA-inih trofeja, poput onoga za pobjednike Lige prvaka. Novi trofej izrađen je od srebra, a s novom visinom od 60 cm i masom od 8 kg je i viši i teži od stare verzije. S novog trofeja je uklonjena i malena figura na stražnjoj strani koja žonglira loptu, kao i mramorno postolje; srebrna baza trofeja morala je biti proširena kako bi trofej bio stabilan. Imena dotadašnjih pobjednika, koja su ranije bila ugravirana u mramorno postolje, sada se graviraju na stražnju stranu trofeja.[59]

Igračima i trenerima prvoplasirane i drugoplasirane ekipe uručuju se zlatne i srebrne medalje, a drugoplasiranoj momčadi uručuje se i plaketa. Iako se utakmica za treće mjesto ne igra, UEFA je od 2012. godine odlučila honorirati polufinaliste s brončanim medaljama po prvi puta u historiji natjecanja.[60] Brončane medale su se ranije dodjeljivale pobjedniku utakmice za treće mjesto, mada je posljednja takva utamica odigrana 1980. godine.

Format natjecanja

uredi

Natjecanje

uredi

Do 1980. godine, samo su četiri ekipe sudjelovale u završnici turnira. Od 1980. do 1996. godine sudjelovalo je osam ekipa u završnici. Potonje godine, broj sudionica završnice povećan je na 16 jer se pojavila situacija da su se europske zemlje lakše kvalificirale na FIFA Svjetsko prvenstvo nego na vlastito kontinentalno prvenstvo; 14 od 24 ekipe na Svjetskim prvenstvima 1982., 1986. i 1990. bilo je iz Europe, dok se Euro još uvijek odigravao uz sudjelovanje samo osam reprezentacija.

Od 2016. godine, broj sudionica povećan je sa 16 na 24. Tokom 2007. godine, mnogo je razgovora vođeno oko povećanja broja sudionica na 24, što su inicirale Irska i Škotska, što zbog povećanog broja reprezentacija nakon raspada Čehoslovačke, SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, što zbog primanja Izraela i Kazahstana u UEFA-u. Tada novoizabrani predsjednik UEFA-e, Michel Platini, navodno je zagovarao proširenje, što je se pokazalo kao ispravna pretpostavka. I dok se UEFA-in Izvršni odbor 17. travnja 2007. izjasnio protiv proširenja za Euro 2012. godine, Platini je u lipnju 2008. godine izjavio kako će se broj sudionica povećati na 24 počevši s turnirom 2016. godine.[61] Dana 25. rujna, Franz Beckenbauer je objavio kako je dogovor postignut te kako će vijest biti službeno objavljena narednog dana.[62]

Reprezentacije u završnici određuju se kroz niz kvalifikacijskih utakmica; za turnire 1960. i 1964. to je bio play-off koji se organizirao kroz dvije utakmice (domaći-gosti), a od 1968. nadalje kroz kombinaciju kvalifikacijskih grupa i play-offa. Tokom prvih turnira, domaćin se birao među četiri finalista, nakon odrađenih kvalifikacija.

Od povećanja broja reprezentacija 1980. godine, domaćin se birao unaprijed i bio je automatski kvalificiran za završnicu.

Kvalifikacije

uredi
Glavni članak: Kvalifikacije za UEFA Euro

Kako bi se kvalificirala na završnicu, reprezentacija mora završiti na jednom od kvalifikacijskih mjesta ili pobijediti u play-offu. Nakon ovoga, momčad odlazi u zemlju domaćin, gdje sudjeluje u završnici, zajedno s automatski kvalificiranim domaćinom. Kvalifikacije u pravilu započinju tokom jeseni nakon Svjetskog prvenstva, gotovo dvije godine prije samog turnira.

Kvalifikacijske grupe ždrijeba UEFA temeljem svojih koeficijenata. Nositelji skupina su načelno raniji prvaci i najbolje momčadi temeljem rezultata u prethodnim kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva. Kako bi se dobio kvalitetniji uvid u snagu reprezentacija, iste se rangiraju. Isto se postiže tako da se uzima ukupni broj osvojenih bodova za svaku reprezentaciju, koji se nakon toga podijeli s brojem utakmica kako bi se dobio broj bodova po utakmici. U slučaju da je reprezentacija bila domaćin jednog od dva prethodna natjecanja i tako bila automatski kvalificirana, koristit će samo rezultati s posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa. Ukoliko dvije momčadi imaju isti broj bodova, UEFA koristi sljedeće kriterije temeljem kojih rangira reprezentacije:

  1. Koeficijent iz utakmica odigranih u posljednjim kvalifikacijama
  2. Prosječna gol razlika
  3. Prosječni broj postignutih golova
  4. Prosječni broj postignutih golova u gostima
  5. Izvlačenje

Kvalifikacije se provode kroz grupni sustav, a grupe se ždrijebaju prije početka, temeljem jakosnih skupina određenih prema kriterijima rangiranja. Ždrijeb se održava nakon završetka kvalifikacija za prethodno Svjetsko prvenstvo. Grupe se igraju u ligaškom formatu, odnosno svaka reprezentacija međusobno igra dva puta, jednom kao domaćin, jednom kao gost. Momčadi se, nakon toga, kvalificiraju ili za završnicu ili za play-off, ovisno o svojoj poziciji u grupi. Kao i u većni liga, pobjeda nosi tri boda, remi jedan, a poraz nula bodova. U slučaju da, nakon svih odigranih utakmica, dvije ili više ekipa imaju isti broj bodova, koriste se sljedeći kriteriji:

  1. Veći broj bodova u međusobnim susretima
  2. Bolja gol razlika u međusobnim susretima
  3. Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
  4. Veći broj postignutih golova u gostima u međusobnim susretima
  5. Uspjeh u cijeloj grupi:
    1. Bolja gol razlika
    2. Veći broj postignutih golova
    3. Veći broj postignutih golova u gostima
    4. Fair play
  6. Izvlačenje

Završnica

uredi

Šesnaest reprezentacija sudjelovalo je u završnici 2012. godine. Bili su to domaćini, Poljska i Ukrajina, pobjednici i najbolja drugoplasirana reprezentacija iz devet kvalifikacijskih skupina te četiri pobjednika play-off runde. Tih je šesnaest reprezentacija ždrijebano u četiri grupe (A-D) s po četiri reprezentacije. Grupe je ždrijebala UEFA, ponovo temeljem koeficijenata i jakosnih skupina. Nositelji su bili domaćini, branitelj naslova (koji se morao kvalificirati) te najbolje reprezentacije prema ranijim rezultatima; ostale reprezentacije su rangirane temeljem koeficijenata.

S obzirom da je broj sudionika završnice za turnir 2016. povećan na 24, iste su rasporežene u šest grupa po četiri ekipe, a u sljedeću fazu prolaze prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe te četiri najbolje trećeplasirane ekipe iz šest grupa. Šesnaest ekipa dalje sudjeluje u fazi na izbacivanje, koja započinje s osminom finala.[63]

Grupe se i dalje igraju u ligaškom formatu, mada jednokružno. Isti sustav bodova i rangiranja u slučaju izjednačenih bodova koristi se i u novom formatu, s tim da se raspored odigravanja utakmica određuje prije početka, također ždrijebom; posljednje dvije utekmice u svakoj grupi igraju se istovremeno. Nakon osmine finala, pobjednice dalje odlaze u četvrtfinale, polufinale i u finale; utakmice za treće mjesto nema. Ukoliko u fazi na izbacivanje rezultat ostane izjednačen nakon 90 minuta, igraju se produžeci, a ako ni tada ne bude pobjednika, izvode se jedanaesterci.

Maskote

uredi
Glavni članak: Maskote UEFA Europskih prvenstava
Albärt, službena maskota Eura 2024. godine u Njemačkoj.

Iako su maskote na velikim nogometnim natjecanjima prisutne još od Svjetskog prvenstva 1966. u Engleskoj, UEFA Euro je tu praksu uveo tek 1980. godine u Italiji; od tog turnira je svaki Euro imao barem jednu službenu maskotu. To su bile:

GodinaDomaćinMaskotaLik/Opis
1980. ItalijaPinocchioStilizirani drveni lutak iz djela Carla Collodija
1984.  FrancuskaPénoAntropomorfni bijeli pijetao (Gallus gallus domesticus)
1988.  Zapadna NjemačkaBerniAntropomorfni flamanski divovski zec (O. cuniculus domesticus)
1992.  ŠvedskaRabbitAntropomorfni zec (Oryctolagus cuniculus) u švedskom dresu
1996.  EngleskaGoliathAntropomorfni lav (Panthera leo) engleskom dresu (vidi World Cup Willie)
2000.  Belgija /  NizozemskaBeneluckyAntropomorfni lav (Panthera leo) šarene grive s đavoljim repom
2004.  PortugalKinasAnimirani dječak u dresu portugalske reprezentacije
2008.  Austrija /  ŠvicarskaTrix i FlixStilizirani dječaci koji predstavljaju Austriju i Švicarsku
2012.  Poljska /  UkrajinaSlavek i SlavkoStilizirani dječaci koji predstavljaju Poljsku i Ukrajinu
2016.  FrancuskaSuper VictorStilizirani dječak-superheroj
2020.[64] EuropaSkillzyStilizirani mladić inspiriran freestyle nogometom i uličnim nogometom
2024. NjemačkaAlbärtAntropomorfni plišani medvjedić u nogometnoj opremi
2028.  Engleska /  Irska /
 Sjeverna Irska /  Škotska /  Wales		TBD
2032.  Italija /  TurskaTBD

Rezultati

uredi

Pregled svih dosadašnjih prvenstava

uredi
GodinaDomaćinFinaleUtakmica za 3. mjesto
PobjednikRezultatDrugoplasiraniTrećeplasiraniRezultatČetvrtoplasirani
1960.
 Francuska

Sovjetski Savez
2:1
(produžeci)
SFR Jugoslavija
Čehoslovačka		2:0
Francuska
1964.
  Španjolska
Španjolska		2:1
Sovjetski Savez
Mađarska		3:1
(produžeci)
Danska
1968. Italija
Italija		1:1
(produžeci)
SFR Jugoslavija
Engleska		2:0
Sovjetski Savez
2:0
(ponovljeno)
1972.  Belgija
Zapadna Njemačka		3:0
Sovjetski Savez
Belgija		2:1
Mađarska
1976.  SFR Jugoslavija
Čehoslovačka		2:2 (pr.)
(5:3 – 11m)
Zapadna Njemačka
Nizozemska		3:2
(produžeci)
SFR Jugoslavija
1980. Italija
Zapadna Njemačka		2:1
Belgija
Čehoslovačka		1:1
(9:8 – 11m)
Italija
GodinaDomaćinFinalePolufinalisti
PobjednikRezultatDrugoplasirani
1984.  Francuska
Francuska		2:0
Španjolska		 Danska – Portugal
1988.  Zapadna Njemačka
Nizozemska		2:0
Sovjetski Savez		 Italija – Zapadna Njemačka
1992.  Švedska
Danska		2:0
Njemačka		 Nizozemska – Švedska
1996.  Engleska
Njemačka		2:1
(zlatni gol)
Češka		 Engleska – Francuska
2000.  Belgija
 Nizozemska
Francuska		2:1
(zlatni gol)
Italija		 Nizozemska – Portugal
2004.  Portugal
Grčka		1:0
Portugal		 Češka – Nizozemska
2008.  Austrija
 Švicarska
Španjolska		1:0
Njemačka		 Rusija – Turska
2012.  Poljska
 Ukrajina
Španjolska		4:0
Italija		 Njemačka – Portugal
2016.  Francuska
Portugal		1:0
(produžeci)
Francuska		 Njemačka – Wales
2020.[64]
 Europa
Italija		1:1 (pr.)
(3:2 – 11m)
Engleska		 Danska – Španjolska
2024.
 Njemačka–
2028.
  Engleska
 Irska
 Sjeverna Irska
 Škotska
 Wales		–
2032.
  Italija
 Turska		–

Uspješnost reprezentacija

uredi

Od 1960. godine, ukupno je 37 različitih zemalja sudjelovalo u završnici Europskih prvenstava, s tim da su četiri od njih bivše zemlje koje su se u međuvremenu raspale. Od tih 37 zemalja, njih 13 je igralo u finalu, a njih devet se okrunilo naslovom prvaka Europe.

Trenutno najuspješnija reprezentacija je Njemačka, koja je tri puta bila prvak (dva puta kao Zapadna Njemačka) i isto toliko puta doprvak, uz dva treća mjesta. Španjolska je također tri puta bila prvak (dvaput uzastopce), međutim ima samo jedno drugo mjesto i jedno treće mjesto. Slijedi Italija s dva naslova prvaka i dva druga mjesta, a nakon njih Francuska, koja je prvak bila u dva navrata (1984. i 2000.), uz jedno drugo, treće i četvrto mjesto. Po jedan naslov osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Nizozemske, Danske, Grčke i Portugala.

Četiri reprezentacije su igrale finale, međutim nikada nisu postale prvaci; SFR Jugoslavija je u toj situaciji bila čak dva puta, dok su jedno finale igrali Češka (kojoj se pripisuju nastupi Čehoslovačke), Belgija i Engleska.

MomčadPrvoplasiraniDrugoplasiraniTrećeplasiraniČetvrtoplasirani
Njemačka^3 (1972., 1980., 1996.)3 (1976., 1992., 2008.)3 (1988.*, 2012., 2016.)
Španija3 (1964.*, 2008., 2012.)1 (1984.)1 (2020.)
Italija2 (1968.,* 2020.)2 (2000., 2012.)1 (1988.)1 (1980.*)
Francuska2 (1984.*, 2000.)1 (2016.*)1 (1996.)1 (1960.*)
Sovjetski Savez #1 (1960.)3 (1964., 1972., 1988.)1 (1968.)
Portugal1 (2016.)1 (2004.*)3 (1984., 2000., 2012.)
Čehoslovačka #1 (1976.)2 (1960., 1980.)
Nizozemska1 (1988.)4 (1976., 1992., 2000.*, 2004.)
Danska1 (1992.)2 (1984., 2020.)1 (1964.)
Grčka1 (2004.)
SFR Jugoslavija #2 (1960., 1968.)1 (1976.*)
Engleska1 (2020.)2 (1968., 1996.*)
Belgija1 (1980.)1 (1972.*)
Češka1 (1996.)1 (2004.)
Mađarska1 (1964.)1 (1972.)
Švedska1 (1992.*)
Rusija1 (2012.)
Turska1 (2012.)
Wales1 (2016.)
* = domaćin
^ = uključuje rezultate koje je postigla Zapadna Njemačka od 1960. do 1990.
# = od tada se ta država raspala

Uspjesi domaćina

uredi

Domaćinstvo Eura je često znalo biti velika prednost za zemlju organizatora, što je istima omogućilo da upravo na tim izdanjima ostvare svoje najbolje rezultate. Tako su čak tri zemlje bile prvaci istovremeno kada su organizirali prvenstvo (Španjolska 1964., Italija 1968. i Francuska 1984.), dok su zemlje poput Švedske i Portugala ostvarile svoje najbolje rezultate na prvenstvima koje su same organizirale. Situacija izgleda ovako:

GodinaDomaćinPlasmanNajbolji plasman
(van domaćinstva)
1960.  Francuska4. mjesto (polufinale)1. mjesto (finale)
1964.  Španjolska1. mjesto (finale)1. mjesto (finale)
1968. Italija1. mjesto (finale)2. mjesto (finale)
1972.  Belgija3. mjesto (polufinale)2. mjesto (finale)
1976.  SFR Jugoslavija4. mjesto (polufinale)2. mjesto (finale)
1980. Italija4. mjesto (polufinale)2. mjesto (finale)
1984.  Francuska1. mjesto (finale)1. mjesto (finale)
1988.  Zapadna Njemačka3. mjesto (polufinale)1. mjesto (finale)
1992.  Švedska3. mjesto (polufinale)7. mjesto (četvrtfinale)
1996.  Engleska3. mjesto (polufinale)3. mjesto (polufinale)
2000.  Belgija12. mjesto (prvi krug)2. mjesto (finale)
 Nizozemska3. mjesto (polufinale)1. mjesto (finale)
2004.  Portugal2. mjesto (finale)1. mjesto (finale)
2008.  Austrija13. mjesto (prvi krug)22. mjesto (prvi krug)
 Švicarska9. mjesto (prvi krug)11. mjesto (osmina finala)
2012.  Poljska14. mjesto (prvi krug)7. mjesto (četvrtfinale)
 Ukrajina13. mjesto (prvi krug)24. mjesto (prvi krug)
2016.  Francuska2. mjesto (finale)1. mjesto (finale)
2020.[64] EuropaN/DN/D
2024. NjemačkaTBD1. mjesto (finale)
2028.  EngleskaTBD2. mjesto (finale)
 IrskaTBD15. mjesto (osmina finala)
 Sjeverna IrskaTBD16. mjesto (osmina finala)
 ŠkotskaTBD5. mjesto (prvi krug)
 WalesTBD3. mjesto (polufinale)
2032.  ItalijaTBD1. mjesto (finale)
 TurskaTBD3. mjesto (polufinale)

Nagrade

uredi

Najbolji igrač

uredi

Nagrada za najboljeg igrača UEFA Eura dodjeljuje se od 1996. godine; za razliku od Svjetskih prvenstava, retrospektivni izbor nikada nije proveden. Dobitnici su sljedeći:

GodinaDomaćinDobitnik nagradeRef.
1996.  Engleska Matthias Sammer[65]
2000.  Belgija /  Nizozemska Zinedine Zidane[65]
2004.  Portugal Teodoros Zagorakis[65]
2008.  Austrija /  Švicarska Xavi[65]
2012.  Poljska /  Ukrajina Andrés Iniesta[66]
2016.  Francuska Antoine Griezmann[67]
2020.[64] Europa Gianluigi Donnarumma[68]
2024. Njemačka

Najbolji strijelac

uredi

Za razliku od Svjetskih prvenstava, UEFA Euro ne poznaje službenu nagradu za najboljeg strijelca turnira (Zlatna kopačka), već se podjednako valoriziraju svi igrači koji su na pojedinom turniru postigli najviše golova. Ti igrači su:

GodinaDomaćinNajbolji strijelacGol.Ref.
1960. Francuska Milan Galić
François Heutte
Valentin Ivanov
Dražan Jerković
Viktor Ponjedjelnjik
2
[69]
1964.  Španjolska Dezső Novák
Ferenc Bene
Jesús María Pereda
2
[70]
1968. Italija Dragan Džajić
2
[71]
1972.  Belgija Gerd Müller
4
[72]
1976.  SFR Jugoslavija Dieter Müller
4
[73]
1980. Italija Klaus Allofs
3
[74]
1984.  Francuska Michel Platini
9
[75]
1988.  Zapadna Njemačka Marco van Basten
5
[76]
1992.  Švedska Henrik Larsen
Tomas Brolin
Dennis Bergkamp
Karl-Heinz Riedle
3
[77]
1996.  Engleska Alan Shearer
5
[78]
2000.  Belgija /  Nizozemska Savo Milošević
Patrick Kluivert
5
[79]
2004.  Portugal Milan Baroš
5
[80]
2008.  Austrija /  Švicarska David Villa
4
[81]
2012.  Poljska /  Ukrajina Fernando Torres
Alan Dzagojev
Mario Mandžukić
Mario Gómez
Mario Balotelli
Cristiano Ronaldo
3
[82]
2016.  Francuska Antoine Griezmann
6
[83]
2020.[64] Europa Cristiano Ronaldo
Patrik Schick
5
[84]
2024. Njemačka

Najbolji mladi igrač

uredi

Nagrada za najboljeg mladog igrača premijerno je uvedena na Euru 2016. godine u Francuskoj:

GodinaDomaćinDobitnik nagradeRef.
2016.  Francuska Renato Sanches[67]
2020.[64] Europa Pedri[85]
2024. Njemačka

Najbolja momčad

uredi
TurnirGolmanObranaVezni redNapadRef.

1960.		 Lav Jašin Vladimir Durković
Ladislav Novák		 Igor Neto
Josef Masopust
Valentin Ivanov
Slava Metreveli		 Milan Galić
Viktor Ponjedjelnjik
Dragoslav Šekularac
Bora Kostić		[69]

1964.		 Lav Jašin Feliciano Rivilla
Dezső Novák
Ignacio Zoco
Ferran Olivella		 Amancio Amaro
Valentin Ivanov
Luis Suárez		 Ferenc Bene
Jesús María Pereda
Flórián Albert		[70]

1968.		 Dino Zoff Mirsad Fazlagić
Giacinto Facchetti
Albert Šesternjov
Bobby Moore		 Ivica Osim
Sandro Mazzola
Angelo Domenghini		 Geoff Hurst
Luigi Riva
Dragan Džajić		[71]

1972.		 Jevgenij Rudakov Revaz Dzodzuašvili
Franz Beckenbauer
Paul Breitner
Murtaz Hurcilava		 Uli Hoeneß
Günter Netzer
Herbert Wimmer		 Raoul Lambert
Jupp Heynckes
Gerd Müller		[72]

1976.		 Ivo Viktor Ján Pivarník
Ruud Krol
Anton Ondruš
Franz Beckenbauer		 Jaroslav Pollák
Rainer Bonhof
Antonín Panenka		 Zdeněk Nehoda
Dieter Müller
Dragan Džajić		[73]

1980.		 Dino Zoff Claudio Gentile
Gaetano Scirea
Karlheinz Förster		 Hans-Peter Briegel
Marco Tardelli
Jan Ceulemans
Bernd Schuster
Hansi Müller		 Karl-Heinz Rummenigge
Horst Hrubesch		[74]

1984.		 Harald Schumacher João Pinto
Karlheinz Förster
Morten Olsen
Andreas Brehme		 Fernando Chalana
Alain Giresse
Jean Tigana
Frank Arnesen
Michel Platini		 Rudi Völler[75][86]

1988.		 Hans van Breukelen Giuseppe Bergomi
Ronald Koeman
Frank Rijkaard
Paolo Maldini		 Giuseppe Giannini
Lothar Matthäus
Jan Wouters		 Ruud Gullit
Gianluca Vialli
Marco van Basten		[76]

1992.		 Peter Schmeichel Jocelyn Angloma
Laurent Blanc
Jürgen Kohler
Andreas Brehme		 Stefan Effenberg
Thomas Häßler		 Ruud Gullit
Brian Laudrup
Dennis Bergkamp
Marco van Basten		[77]

1996.		 David Seaman
Andreas Köpke		 Radoslav Látal
Laurent Blanc
Marcel Desailly
Matthias Sammer
Paolo Maldini		 Didier Deschamps
Steve McManaman
Paul Gascoigne
Rui Costa
Karel Poborský
Dieter Eilts		 Alan Shearer
Hristo Stoičkov
Davor Šuker
Youri Djorkaeff
Pavel Kuka		[65][78]

2000.		 Fabien Barthez
Francesco Toldo		 Laurent Blanc
Marcel Desailly
Lilian Thuram
Fabio Cannavaro
Paolo Maldini
Alessandro Nesta
Frank de Boer		 Demetrio Albertini
Patrick Vieira
Pep Guardiola
Rui Costa
Edgar Davids
Luís Figo
Zinedine Zidane		 Thierry Henry
Savo Milošević
Raúl González
Patrick Kluivert
Nuno Gomes
Francesco Totti		[65][79]

2004.		 Petr Čech
Antonios Nikopolidis		 Sol Campbell
Ashley Cole
Traianos Delas
Olof Mellberg
Ricardo Carvalho
Jorgos Seitaridis
Gianluca Zambrotta		 Michael Ballack
Luís Figo
Frank Lampard
Maniche
Pavel Nedvěd
Teodoros Zagorakis
Zinedine Zidane		 Milan Baroš
Angelos Haristeas
Henrik Larsson
Cristiano Ronaldo
Wayne Rooney
Jon Dahl Tomasson
Ruud van Nistelrooij		[65][80]

2008.		 Gianluigi Buffon
Iker Casillas
Edwin van der Sar		 José Bosingwa
Philipp Lahm
Carlos Marchena
Pepe
Carles Puyol
Jurij Žirkov		 Hamit Altıntop
Luka Modrić
Marcos Senna
Xavi
Konstantin Zirjanov
Michael Ballack
Cesc Fàbregas
Andrés Iniesta
Lukas Podolski
Wesley Sneijder		 Andrej Aršavin
Roman Pavljučenko
Fernando Torres
David Villa		[81][87]

2012.		 Gianluigi Buffon
Iker Casillas
Manuel Neuer		 Gerard Piqué
Fábio Coentrão
Philipp Lahm
Pepe
Sergio Ramos
Jordi Alba		 Daniele De Rossi
Steven Gerrard
Xavi
Andrés Iniesta
Sami Khedira
Sergio Busquets
Mesut Özil
Andrea Pirlo
Xabi Alonso		 Mario Balotelli
Cesc Fàbregas
Cristiano Ronaldo
Zlatan Ibrahimović
David Silva		[82][88][89]

2016.		 Rui Patrício Joshua Kimmich
Jérôme Boateng
Pepe
Raphaël Guerreiro		 Toni Kroos
Joe Allen
Antoine Griezmann
Aaron Ramsey
Dimitri Payet		 Cristiano Ronaldo[83]

2020.[64]		 Gianluigi Donnarumma Kyle Walker
Leonardo Bonucci
Harry Maguire
Leonardo Spinazzola		 Pierre-Emile Højbjerg
Jorginho
Pedri		 Federico Chiesa
Romelu Lukaku
Raheem Sterling		[90]

2024.

Rekordi i statistike

uredi

Najbolji strijelci

uredi
Glavni članak: Strijelci UEFA Eura

Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 5 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak

Portugalski reprezentativac Cristiano Ronaldo postigao je ukupno 14 golova na Europskim prvenstvima, čime je prestigao rekord Michela Platinija iz 1984. godine. Uz to, Ronaldo je rekorder i po tome što je nastupio na ukupno pet Europskih prvenstava.
RangIgračReprezentacijaGoloviUtakmicePrvenstva
1Cristiano Ronaldo Portugal14282004. / 2008. / 2012. / 2016. / 2020. / 2024.
2Michel Platini Francuska951984.
3Alan Shearer Engleska791992. / 1996. / 2000.
Álvaro Morata Španjolska142016. / 2020. / 2024.
Antoine Griezmann Francuska152016. / 2020. / 2024.
6Patrik Schick Češka672020. / 2024.
Ruud van Nistelrooij Nizozemska82004. / 2008.
Patrick Kluivert Nizozemska91996. / 2000.
Wayne Rooney Engleska102004. / 2008. / 2012.
Thierry Henry Francuska112000. / 2004. / 2008.
Zlatan Ibrahimović Švedska132004. / 2008. / 2012. / 2016.
Robert Lewandowski Poljska132012. / 2016. / 2020. / 2024.
Nuno Gomes Portugal142000. / 2004. / 2008.
Romelu Lukaku Belgija142016. / 2020. / 2024.
Harry Kane Engleska152016. / 2020. / 2024.
16Savo Milošević SR Jugoslavija542000.
Marco van Basten Nizozemska91988. / 1992.
Milan Baroš Češka102004. / 2008. / 2012.
Xherdan Shaqiri Švicarska102016. / 2020. / 2024.
Mario Gómez Njemačka132008. / 2012. / 2016.
Jürgen Klinsmann Zapadna Njemačka / Njemačka131988. / 1992. / 1996.
Fernando Torres Španjolska132004. / 2008. / 2012.
Zinedine Zidane Francuska141996. / 2000. / 2004.

Najbrži golovi

uredi
Vrijeme[91]
(u sekundama)		IgračReprezentacijaProtivnikPrvenstvo
23Nedim Bajrami Albanija ItalijaNjemačka – 2024.
67Dmitrij Kiričenko Rusija GrčkaPortugal – 2004.
73Youri Tielemans Belgija RumunjskaNjemačka – 2024.
82Emil Forsberg Švedska PoljskaEuropa – 2020.
94Hviča Kvarachelija Gruzija PortugalNjemačka – 2024.
99Yussuf Poulsen Danska BelgijaEuropa – 2020.
100Robert Lewandowski Poljska PortugalFrancuska – 2016.
116Luke Shaw Engleska ItalijaEuropa – 2020.
120Robbie Brady Irska FrancuskaFrancuska – 2016.

Kapetani i izbornici reprezentacija europskih prvaka

uredi
GodinaReprezentacijaKapetanIzbornik
1960. Sovjetski SavezIgor Neto Gavril Kačalin
1964. ŠpanjolskaFerran Olivella José Villalonga Llorente
1968. ItalijaGiacinto Facchetti Ferruccio Valcareggi
1972. Zapadna NjemačkaFranz Beckenbauer Helmut Schön
1976. ČehoslovačkaAnton Ondruš Václav Ježek
1980. Zapadna NjemačkaBernard Dietz Jupp Derwall
1984. FrancuskaMichel Platini Michel Hidalgo
1988. NizozemskaRuud Gullit Rinus Michels
1992. DanskaLars Olsen Richard Møller Nielsen
1996. NjemačkaJürgen Klinsmann Berti Vogts
2000. FrancuskaDidier Deschamps Roger Lemerre
2004. GrčkaTeodoros Zagorakis Otto Rehhagel
2008. ŠpanijaIker Casillas Luis Aragonés
2012. ŠpanijaIker Casillas Vicente del Bosque
2016. PortugalCristiano Ronaldo Fernando Santos
2020.[64] ItalijaGiorgio Chiellini Roberto Mancini
2024.

Reference

uredi
  1. ↑ „2005/2006 season: final worldwide matchday to be 14 May 2006”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 19 December 2004. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-26. Pristupljeno 13 January 2012. 
  2. ↑ „EBU buys Euro 2016 rights”. 
  3. ↑ „UEFA European Football Championship origins”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  4. ↑ „Delaunay's dream realised in France”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. Pristupljeno 24 February 2012. 
  5. ↑ „The Henri Delaunay Cup”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 January 2012. Pristupljeno 24 February 2012. 
  6. ↑ „1960 UEFA European Championship - Teams”. UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 24 February 2012. 
  7. ↑ „Ponedelnik heads Soviet Union to glory”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  8. ↑ Rostance, Tom (21 May 2012). „Euro 1960: Lev Yashin leads Soviets to glory in France”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 11 June 2012. 
  9. ↑ „France 1960”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  10. ↑ „Spain savour home comforts”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  11. ↑ „Spain 1964”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  12. ↑ „Spain's Marcelino stoops to conquer Europe”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  13. ↑ „Italy make most of good fortune”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  14. ↑ „Italy 1968”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  15. ↑ „Italy through to final after coin toss”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  16. ↑ „Italy earn final replay against Yugoslavia”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  17. ↑ „Riva return sparks Italy triumph”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  18. ↑ „1968 UEFA European Championship - Teams”. UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 24 February 2012. 
  19. ↑ „Müller the menace in German masterclass”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 3 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  20. ↑ „West Germany make their mark”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  21. ↑ „Belgium 1972”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  22. ↑ Dunbar, Graham (2 July 2010). „Abreu's 'Panenka' penalty revives 1976 classic”. USA Today. Associated Press. Pristupljeno 9 June 2012. 
  23. ↑ „Panenka the hero for Czechoslovakia”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 27 February 2008. Pristupljeno 9 June 2012. 
  24. ↑ „Italy 1980”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  25. ↑ „Hrubesch turns West Germany's unlikely hero”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 4 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  26. ↑ „Hrubesch crowns West German win”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 June 2008. Pristupljeno 9 June 2012. 
  27. ↑ „Platini shines for flamboyant France”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  28. ↑ „Platini reflects on France's first success in 1984”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  29. ↑ „France 1984”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 11 June 2012. 
  30. ↑ „Van Basten sparks Netherlands joy”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  31. ↑ „West Germany 1988”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  32. ↑ „Van Basten ends Dutch wait”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  33. ↑ „Van Basten remembers 'fantastic' EURO '88”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  34. ↑ „Denmark late show steals spotlight”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. Pristupljeno 25 February 2012. 
  35. ↑ „Sweden 1992”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  36. ↑ „Schmeichel helps Denmark down Netherlands”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  37. ↑ „Gatecrashing Denmark down Germany”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  38. ↑ „Football comes home for Germany”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 February 2012. Pristupljeno 25 February 2012. 
  39. ↑ „Hosts denied by Germany in epic semi-final”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  40. ↑ „Bierhoff hero of Germany's EURO '96 win”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  41. ↑ „England 1996”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  42. ↑ Lister, Graham (1 December 2011). „Euro 2012 History: The 2000 finals”. Goal.com. Pristupljeno 11 June 2012. 
  43. ↑ „Golden boy Trezeguet relives France's 2000 glory”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 25 February 2012. 
  44. ↑ McNulty, Phil (20 December 2004). „Greece defy the odds at Euro 2004”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  45. ↑ „France 0-1 Greece”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 25 June 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  46. ↑ „Greece 1-0 Czech Rep”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 1 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  47. ↑ „Dellas delight stuns Czech Republic”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  48. ↑ „Limit on international substitutions”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 February 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  49. ↑ „All New Supersized Trophy for Euro 2008”. worldcupblog.org. 2 May 2008. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-07. Pristupljeno 25 February 2012. 
  50. ↑ „UEFA EURO 2008 - Match Schedule” (PDF). UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 25 February 2012. 
  51. ↑ „Euro 2008 venues”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2008. Pristupljeno 25 February 2012. 
  52. ↑ McNulty, Phil (29 June 2008). „Germany 0-1 Spain”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  53. ↑ „EURO joy for Poland and Ukraine”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 19 April 2007. Pristupljeno 10 January 2012. 
  54. ↑ 4 - 0 FT. „Spain v Italy live football scores | Soccer scores and live video”. ESPNFC.com. Pristupljeno 2 July 2012. 
  55. ↑ „France chosen to host EURO 2016”. UEFA.com (Union of European Football Associations). 28 May 2010. Pristupljeno 22 June 2012. 
  56. ↑ „EURO expands to 24”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 26 September 2008. Pristupljeno 23 February 2014. 
  57. ↑ „Michel Platini annoyed at England after they opposed expansion of Euro 2016”. The Guardian. 22 February 2014. Pristupljeno 23 February 2014. 
  58. ↑ Harrold, Michael (27 January 2006). „You won't find a superior trophy”. UEFA.com. London: Union of European Football Associations. Pristupljeno 13 January 2012. 
  59. ↑ „New trophy for UEFA EURO 2008”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 24 January 2006. Pristupljeno 13 January 2012. 
  60. ↑ „Regulations of the UEFA European Football Championship” (PDF). 3.08: UEFA. str. 10. Pristupljeno 4 July 2012. 
  61. ↑ „Uefa sets deadline over Euro 2012”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 28 June 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  62. ↑ „Uefa to expand Euro Championship”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 26 September 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  63. ↑ Format
  64. ↑ 64,0 64,1 64,2 64,3 64,4 64,5 64,6 64,7 Iako se UEFA Euro 2020. održao 2021. godine, UEFA je odlučila kako će turnir zadržati izvorni naziv te će se računati kao da je održan 2020. godine.
  65. ↑ 65,0 65,1 65,2 65,3 65,4 65,5 65,6 UEFA Euro 2008. - Informacije o turniru
  66. ↑ Tehnički izvještaj, 2012.
  67. ↑ 67,0 67,1 Tehnički izvještaj, 2016.
  68. ↑ „Gianluigi Donnarumma named EURO 2020 Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  69. ↑ 69,0 69,1 UEFA Euro 1960.
  70. ↑ 70,0 70,1 UEFA Euro 1964.
  71. ↑ 71,0 71,1 UEFA Euro 1968.
  72. ↑ 72,0 72,1 UEFA Euro 1972.
  73. ↑ 73,0 73,1 UEFA Euro 1976.
  74. ↑ 74,0 74,1 UEFA Euro 1980.
  75. ↑ 75,0 75,1 UEFA Euro 1984.
  76. ↑ 76,0 76,1 UEFA Euro 1988.
  77. ↑ 77,0 77,1 UEFA Euro 1992.
  78. ↑ 78,0 78,1 UEFA Euro 1996.
  79. ↑ 79,0 79,1 UEFA Euro 2000.
  80. ↑ 80,0 80,1 UEFA Euro 2004.
  81. ↑ 81,0 81,1 UEFA Euro 2008.
  82. ↑ 82,0 82,1 UEFA Euro 2012.
  83. ↑ 83,0 83,1 UEFA Euro 2016.
  84. ↑ „Cristiano Ronaldo wins EURO 2020 Alipay Top Scorer award”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  85. ↑ „Pedri named EURO 2020 Young Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  86. ↑ EURO 1984 team of the tournament
  87. ↑ Spain dominate Team of the Tournament
  88. ↑ UEFA EURO 2012 Team of the Tournament
  89. ↑ Ten Spain players in Team of the Tournament
  90. ↑ „UEFA EURO 2020 Team of the Tournament revealed”. UEFA. 13 July 2021. Pristupljeno 13 July 2021. 
  91. ↑ „Who scored the fastest goals at UEFA European Championship final tournaments?”. Uefa.com. 27.6.2024. 

Vanjske veze

uredi

Izvor: https:https://www.how.com.vn/wiki/index.php?lang=sh&q=UEFA_Euro&oldid=41909562
🔥 Top keywords: