Irena Kolesar

Irena Kolesar je kći obućara Mije-Miška Kolesara (Rusina), i domaćice Rozalije Strumberger, podrijetlom Njemice. 1935. godine obitelj Kolesar, preselila se iz Slavonskog Broda u Zagreb, gdje je njen otac otvorio obrt u Ilici, nedaleko tadašnjeg kina «Jadran». Irena je tada imala devet godina, sa nepunih 17 godina otišla je u partizane (1943) i postala borac Trinaeste proleterske brigade - Rade Končar. Glumac Joža Gregorin uključio ju je u kazališnu družinu te brigade, a nakon toga postala je članica Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske. U kazalištu se upoznala s glumcem Šimom Šimatovićem s kojim se vjenčala u lipnju 1944, za vrijeme «Kongresa kulturnih radnika u Topuskom».

Nakon oslobođenja vratila se u Zagreb 1945, gde je primljena u dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta.

Vjekoslav Afrić povjerio joj je 1947. glavnu ulogu mlade neustrašive partizanke s mora u prvom poslijeratnom cjelovečernjem igranom filmu Slavica. Ta uloga, napravila je od Irene Kolesar pravu zvijezdu novorođene države. Slavicu je gledalo oko dva milijuna gledaoca u Jugoslaviji.^[1]

Irena Kolesar je uz rad na prvim domaćim filmovima ( ukupno 7), radila i u svojoj matičnoj kući gdje je ostvarila brojne zapažene role ( Laura u Williamsovoj „Staklenoj menažeriji“, Hedviga u Ibsenovoj »Divljoj patci« u režiji Branka Gavelle). Irena se dopala Bojanu Stupici, tadašnjem velikom magu jugoslavenskog teatra koji ju je nagovorio da prijeđe u njegovo Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd 1953. Prva uloga koju joj je povjerio bila je Julija u Shakespeareovoj tragediji »Romeo i Julija«. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu Irena je radila 20 godina sve do 1973. U tom razdoblju ostvarila je veliki broj zapaženih uloga, među kojima valja spomenuti; Ofeliju i Gertrudu u «Hamletu» , Noru u Ibsenovoj »Lutkinoj kući«. U to vrijeme 15 puta za redom igrala je Ofeliju iz „Hamleta“, u režiji Marka Foteza na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Od 1973. Irena je u mirovini, nakon toga vratila se u Zagreb, i radila još neko vrijeme honorarno nastupajući na televiziji i po Zagrebačkim kazalištima (Žar ptica, Teatar u gostima).

• 1981. godine na Filmskom festivalu u Puli nagrađena je Zlatnom arenom za cjelokupni doprinos filmskom stvaralaštvu.

Unatoč činjenice da je bila zvijezda socijalističke Jugoslavije, to se nije odrazilo na njeno materijalno stanje, - kraj života dočekala je u više nego skromnim uvjetima sa svega 1200 kuna mirovine i 300 kuna boračkog dodatka.^[1] Umrla je nakon duge i teške bolesti (Alzheim) 3. rujna 2002. u staračkom domu „Ksaver“ u Zagrebu.

• Nenad Polimac: Kako se Irena Kolesar proslavila ‘Slavicom’ i upropastila filmsku karijeru, Portal Nacional Arhivirano 2010-05-29 na Wayback Machine-u
• O Ireni Kolesar na portalu Vjesnik on line^{[mrtav link]}
• O Ireni Kolesar na portalu Film.hr Arhivirano 2011-11-13 na Wayback Machine-u
• O Ireni Kolesar na portalu Imdb